U Sarajevo tramvaj je iskočio iz šina.
Država je iskočila iz savjesti.
Dok su sirene parale zrak, a porodice čekale vijesti koje niko ne želi čuti, politika je već grijala mikrofone. Neko je morao prvi stati na grob i reći: „Ovo je naša prilika.“
U toj utrci da se bol pretvori u kapital, prednjači sarajevska opozicija koja se sada predstavlja kao moralni korektiv sistema, iako je taj sistem godinama oblikovala po vlastitoj mjeri.
Brzina reakcije – brža od savjesti
Nije prošlo ni vrijeme pristojne šutnje, a već su počeli govori. Transparenti. Saopštenja. Pozivi na proteste.
Nisu čekali nalaze istrage.
Nisu čekali tehničke analize.
Nisu čekali ni da se zemlja slegne nad mezarima.
Ali čekali su – trenutak. Taj savršeni politički vakuum u kojem emocija nadjača razum, a ogorčenje postane gorivo.
To nije briga. To je instinkt političkog preživljavanja.
foto: tnt.portal
Politika kao lešinarstvo
Postoji razlika između zahtjeva za odgovornošću i lova na vlast. Prvo traži sistemske promjene. Drugo traži kamere.
Kada tragedija postane scenografija, a suze pozadina za politički performans, onda više ne govorimo o empatiji. Govorimo o lešinarstvu.
Građani imaju pravo da pitaju ko je odgovoran za sigurnost javnog prevoza. Imaju pravo na istinu. Ali nemaju obavezu da budu statisti u tuđoj kampanji.
Amnezija kao politički program
Ironija je teška poput metala koji je iskočio iz šina: oni koji danas najglasnije viču o sistemskom kolapsu godinama su učestvovali u kreiranju tog istog sistema.
Kadrovske politike. Stranačka lojalnost iznad stručnosti. Tiha tolerancija prema mediokritetima. Sve to nije palo s neba.
Ako je sistem truo, nije istrunuo preko noći.
Ali politička amnezija je zgodna stvar. Omogućava da se od arhitekte postane tužilac. Da se iz sudionika transformiše u spasioca.
Protest ili predizborni skup?
Protest je svetinja demokratije. On nastaje iz potrebe da se ispravi nepravda. Ali kada iza transparenata proviruju poznate stranačke strukture, kada se retorika poklapa s predizbornim sloganima, onda je legitimno pitati: ko organizuje bijes?
Bol porodica nije politički resurs.
Smrt nije platforma.
Tragedija nije predizborni spot.
Moralna nula
Postoji trenutak kada politika mora stati. Spustiti ton. Ugasiti reflektore.
Ako taj trenutak ne postoji, onda imamo ozbiljan problem – ne samo sa šinama tramvaja, nego sa šinama morala.
Vlast koja se traži preko svježih grobova možda se i može osvojiti. Ali cijena je visoka: gubitak elementarne ljudskosti.
A društvo koje na to pristane – pristaje da mu tragedije budu redovni izborni ciklus.
