Travnik je ovih dana grad u kojem je kretanje pješice postalo čin hrabrosti. Ne zbog elementarne nepogode, već zbog potpunog izostanka reakcije nadležnih institucija. Snijeg i led prekrili su trotoare, a masivne ledenice vise s krovova iznad glava građana. Sve to u gradu koji ima vlast, budžet, ugovore i plaćene firme za zimsko održavanje.

Jedino čega očigledno nema jeste – odgovornosti.

Grad koji vlastita vlast dovodi u opasnost

Centar Travnika, školske zone, prilazi javnim ustanovama i frekventne gradske ulice danima ostaju nepočišćeni. Ledenice, koje po zakonu moraju biti hitno uklonjene, stoje kao prijetnja svakom prolazniku. Nema upozorenja, nema ograđivanja, nema intervencija. Samo tišina i ignorisanje problema dok građani klize, padaju i rizikuju povrede.

Ovdje više ne govorimo o nemaru – govorimo o svjesnom zanemarivanju sigurnosti ljudi.

Zakoni postoje samo na papiru

Zimsko održavanje nije dobra volja vlasti, već zakonska obaveza. Općina je dužna osigurati čiste i sigurne javne površine. Za to se svake godine planiraju budžetska sredstva, raspisuju tenderi i angažuju izvođači. Sve to, barem formalno, postoji.

Međutim, ono što ne postoji jeste primjena zakona na terenu. Kada sistem ne funkcioniše, građani se upućuju da „budu strpljivi“, dok se odgovorni sakrivaju iza birokratskih fraza i prebacivanja krivice.

Plaćeni su – ali posao nije urađen

Općina Travnik ima ugovore o zimskoj službi. Postoje firme koje su dobile novac da čiste snijeg i led. Postoje i nadležne službe koje bi morale kontrolisati njihov rad. Ali ako su te firme zaista radile ono za šta su plaćene, gdje su rezultati?

Građani ih ne vide. Ne vide očišćene trotoare. Ne vide uklonjene ledenice. Ne vide preventivne mjere. Vide samo grad koji je prepušten sam sebi.

Gdje su pare?

Najneugodnije pitanje za vlast, ali i najvažnije za javnost, jeste pitanje novca. Koliko je sredstava iz budžeta izdvojeno za zimsku službu? Koliko je već isplaćeno izvođačima? I za šta tačno?

U gradu u kojem su javne površine neprohodne, a opasnost očigledna, svako izbjegavanje odgovora na ova pitanja legitimno budi sumnju. Ako su pare potrošene – zašto snijeg nije uklonjen? Ako nisu – zašto zimska služba uopće postoji?

Transparentnost nije luksuz. Ona je obaveza.

Šutnja kao strategija

Umjesto hitnih reakcija, javnih izvještaja i jasnih naredbi, građani dobijaju šutnju. Izostaje prisustvo inspekcija, izostaju sankcije, izostaje odgovornost. Kao da se čeka da se desi nesreća kako bi se tek tada počelo govoriti o „nepredviđenim okolnostima“.

Ali snijeg u januaru nije nepredviđen. Neodgovornost jeste.

Ko će odgovarati kada neko strada?

Ovo pitanje se više ne može izbjeći. Kada se dogodi povreda, pad ili tragedija – odgovorni neće biti apstraktni. Odgovornost će imati ime, funkciju i potpis na ugovoru.

Svaki dan nečinjenja povećava rizik i pokazuje koliko malo vrijedi sigurnost građana u očima onih koji bi je morali štititi.

Vrijeme je da se prestane skrivati

Travnik ne traži čudo. Traži ono što plaća: funkcionalnu vlast, odgovorne službe i sigurnost na ulicama. Sve dok se to ne desi, snijeg i led bit će samo simbol mnogo dubljeg problema – sistema koji ne radi, ali uredno troši novac.

Građani imaju pravo da znaju ko je zadužen, ko je plaćen i zašto posao nije urađen. A vlast ima obavezu da konačno počne raditi – prije nego što bude kasno.