Mjesecima redakcija istraživačkog portala „Razotkrivanje“ pokušava saznati ključne podatke o tome kako se upravlja općinskom imovinom, zašto se sudski predmeti gomilaju godinama te kakve se kvalifikacije kriju u javnim ustanovama – no umjesto odgovora, stiže lavina odbijenica, poziva za “dopunu” i birokratskih prepreka.
Pravo na pristup informacijama, koje bi po zakonu trebalo biti jednostavno i dostupno javnosti, u praksi se pretvorilo u iscrpljujuću pravnu borbu.
Primjeri iz Općine Travnik, Općinskog suda Travnik i Mješovite Srednje Škole najbolje oslikavaju kako institucije nalaze načine – od izmišljanja formalnih nedostataka do pozivanja na zaštitu privatnosti – da sakriju podatke od javnog interesa.
1. Pozivi za „dopunu“ i pretraživanje arhive kao „neprekomjeran napor“
Kada je redakcija zatražila podatke o raspolaganju općinskom imovinom unazad 30 godina, uslijedili su pozivi za dopunu zahtjeva te konačna odbijanja uz obrazloženje da traženi podaci nisu u jedinstvenoj evidenciji već rasuti po arhivama, pa bi njihovo traženje predstavljalo „neprekomjeran napor“ za službenike.
Drugim riječima, ako je administracija desetljećima neuredno vodila dokumentaciju, kaznu za to snosi javnost koja traži transparentnost, dok se cijeli zahtjevi proglašavaju neobradivima.
2. Zaštićene zone: Kad sudovi i škole kriju podatke o radu i zaposlenima
Institucije pokazuju posebnu zatvorenost kada se postave pitanja o unutarnjem radu i odgovornosti:
Općinski sud u Travniku odbija dati podatke o neriješenim zemljišnoknjižnim predmetima koji čekaju duže od godinu dana, ocjenama rada odjela ignorirajući javni interes i činjenicu da građani mjesecima čekaju rješavanje imovinskih prava.
Ili se vadi na to da podnosilac „nije stranka u postupku“,kao što je to u slučaju našeg glavnog urednika gdje je tražio uvid u predmet a odbijen je upravo zbog ovog razloga,i to nakon 2 mjeseca čekanja odgovora.
Javne ustanove (poput škola) odbijaju dostaviti podatke o kvalifikacijama, statusu i profesionalnom angažmanu zaposlenika kada se pokrenu pitanja od javnog interesa, pravdajući se zaštitom osobnih podataka i time da novinarska svrha navodno „nije dovoljan temelj“.
Zvanični e mail koji smo dobili od Mješovite Srednje Škole Travnik nije potpisan ,i to dokazuje izbjegavanje odgovornosti!
3. Biokratske finese i „neovlaštene osobe“
Birokracija ne propušta priliku za sitničarenje ni oko identiteta podnositelja. Pa se tako prigovori odbacuju uz obrazloženje da su podneseni od „neovlaštenih osoba“, iako je svima jasno tko stoji iza istraživačkih upita i da je jedini cilj spriječiti da istina izađe na vidjelo.
Transparentnost samo na papiru
Ovi primjeri dokazuju da Zakon o slobodi pristupa informacijama u FBiH u rukama institucija služi kao štit od odgovornosti, a ne kao alat transparentnosti.
Umjesto polaganja računa građanima, institucije grade zidove od birokratskih izgovora, administrativnih pristojbi i selektivne primjene zakona.
Kako se troši javni novac i tko upravlja institucijama nećemo saznati jer po ovim rješenjima “nismo nadležni” – a redakcija „Razotkrivanja“ nastavit će tražiti odgovore usprkos svim preprekama
